Ključno ukratko
- MPEG-TS je robustan kontejner napravljen za kontinuirano emitovanje; HLS je način isporuke koji strim sječe na segmente navedene u listama.
- Kontinuiran TS preko HTTP-a daje nisku latenciju i jednostavnu reprodukciju na set-top boksovima; HLS se skalira kroz obične web keševe i podržava adaptivni bitrate.
- Trajanje segmenta i interval keyframe-a u velikoj mjeri određuju latenciju HLS-a.
- Ponuda oba formata omogućava svakom uređaju da koristi onaj koji mu najviše odgovara.
Unutar MPEG transport streama
MPEG transport stream (MPEG-TS, definisan u ISO/IEC 13818-1) dizajniran je za emitovanje, gdje podaci putuju nesavršenim vezama, a prijemnici se mogu uključiti u bilo kom trenutku. Transport stream je niz paketa fiksne veličine od 188 bajtova. Svaki paket nosi 13-bitni identifikator paketa (PID) koji prijemniku govori kom elementarnom streamu pripada — videu, audio traci, titlovima ili metapodacima.
Da bi PID-ovi imali smisla, stream nosi tabele sa informacijama o programima:
- PAT (Program Association Table, uvijek na PID 0) navodi programe u streamu i gdje su njihove PMT tabele.
- PMT (Program Map Table) navodi elementarne streamove programa, njihove PID-ove i vrste kodeka.
- PCR (Program Clock Reference) vremenske oznake drže sat dekodera sinhronizovanim sa enkoderom.
Pošto se PAT i PMT redovno ponavljaju, prijemnik se može priključiti strimu koji već teče, pročitati tabele i početi dekodiranje na sljedećem keyframe-u. Upravo to svojstvo „priključi se bilo kad" treba TV-u uživo.
Kontinuiran TS preko HTTP-a
Najjednostavniji način isporuke kanala uživo preko IP mreže je slanje transport streama kao jednog kontinuiranog HTTP odgovora. Plejer otvara jednu konekciju i prima pakete kako nastaju. Prednosti:
- Niska latencija — nema kašnjenja zbog segmentiranja; gledalac je tipično samo nekoliko sekundi iza izvora.
- Široka podrška uređaja — set-top boksovi, smart TV-i i namjenske plejer aplikacije nativno rade sa TS-om.
- Brza promjena kanala — kada server drži kratak bafer koji počinje od posljednjeg keyframe-a, novi gledalac vidi sliku gotovo odmah.
Kompromis je skaliranje: svaki gledalac drži otvorenu konekciju prema strimer serveru, a obični HTTP keševi ne mogu jedan kontinuiran odgovor dijeliti između više gledalaca. Kapacitet se zato planira po strimer čvoru.
Kako radi HLS
HTTP Live Streaming (HLS) sječe strim na kratke fajlove koji se zovu segmenti, tradicionalno MPEG-TS, a sve češće fragmentisani MP4. Tekstualna lista (.m3u8) navodi najnovije segmente. Plejer preuzima listu, redom preuzima segmente i ponovo učitava listu da bi otkrio nove.
Pošto su segmenti obični fajlovi, može ih keširati bilo koji web keš ili CDN. Hiljadu gledalaca istog kanala može značiti samo jedan zahtjev prema originu po segmentu. HLS je nativno podržan na Apple platformama i široko podržan na ostalim kroz plejere ugrađene u aplikacije i pretraživače.
Svaki segment mora početi keyframe-om da bi se mogao dekodirati samostalno. Zato se interval keyframe-a u enkoderu obično poravnava sa trajanjem segmenta.
Ljestvice adaptivnog bitrate-a
HLS može ponuditi isti kanal u više verzija (renditions) — na primjer 1080p na 6 Mbps, 720p na 3,5 Mbps i 480p na 1,5 Mbps. Glavna lista (master playlist) navodi verzije, a plejer mjeri svoj protok i prebacuje se između njih na granicama segmenata. Gledaoci na slabim vezama nastavljaju gledati u nižem kvalitetu umjesto baferovanja.
Adaptivni bitrate traži verzije sa poravnatim keyframe-ovima i granicama segmenata, a svaka dodatna verzija košta kapacitet kodiranja. Mnogi operateri koji isporučuju preko upravljanih mreža sa predvidljivim propusnim opsegom koriste jednu verziju po kanalu, a ljestvicu dodaju samo za isporuku preko otvorenog interneta.
Latencija i trajanje segmenta
Latenciju HLS-a uglavnom određuje segmentiranje: segment se može objaviti tek kada je završen, a plejeri obično baferuju nekoliko segmenata prije početka. Sa segmentima od 6 sekundi i baferom od tri segmenta gledalac lako može biti 20 sekundi ili više iza uživo. Kraći segmenti (2–4 sekunde) to znatno smanjuju, uz cijenu više zahtjeva i nešto niže efikasnosti kompresije.
Low-Latency HLS (LL-HLS) ide dalje objavljivanjem djelimičnih segmenata i omogućava plejerima da unaprijed zatraže dijelove koji slijede, čime se latencija spušta na nekoliko sekundi — ali traži podršku kroz cijeli lanac: enkoder, pakovanje, CDN i plejer.
TS ili HLS: poređenje
| Aspekt | Kontinuiran MPEG-TS preko HTTP-a | HLS |
|---|---|---|
| Tipična latencija | Niska (nekoliko sekundi) | Veća; zavisi od dužine segmenta |
| Promjena kanala | Vrlo brza uz keyframe bafer | Čeka listu i prvi segment |
| Keširanje i CDN | Ne kešira se po gledaocu | Segmenti se efikasno keširaju |
| Adaptivni bitrate | Ne | Da, kroz verzije |
| Najbolje za | Set-top boksove, upravljane mreže | Mobilne uređaje, pretraživače, otvoren internet |
U praksi se ova dva načina dopunjuju. Platforma koja nudi oba omogućava svakom uređaju i mreži da koriste ono što im najbolje odgovara — kontinuiran TS za uređaje u dnevnom boravku na mreži operatera, a HLS za telefone, pretraživače i gledaoce na drugim mrežama.
Kako to rješava SaurusRex: strimer čvorovi isporučuju i kontinuiran MPEG-TS i HLS. Za TS, startni bafer poravnat na keyframe daje trenutnu sliku pri promjeni kanala, HLS segmenti za time-shift drže se na brzoj memorijskoj memoriji, a sesije uživo pokazuju da li je svaki gledalac na TS-u ili HLS-u. Pogledajte pregled platforme.